Zrno po zrno sumnje, pogača očaja
Rođenje majčina sina, pobačaj očeva
Osjetljiv ko leptir, kakvo zrno graška
Ovoga je strašno žuljalo zrno brašna
Sudba prašta, u bijelom se ističe crno
Bez puno priče o imenu viknu: bit će Zrno!
I tako bi, čim bi ga neko dotako plako bi
Pa makar nakon tih suza bio jako tih
Čestice prašine ga grebu ispod sašivene
Pašmine, kašlje ako mu kašmir nije ulašten
A raste na plahtama od baršuna
Vani je prašuma, tako živi naš junak
Ak stane na šljunak mora šivat petu
Žamor čuje kao da pričaju svi na svijetu
Ne smije sladoled, ne smije kornete
Nesretno dijete se ne smije ko dijete
Metak u cijevi je zrno
Zvijezda u svemiru zrno
Sjena u zjenama zrno
Pijesak u venama, pjesma u genima
Bijesan i nemiran nestaje Zrno
I tako Zrno postane punoljetan
Bez da mu je kosu pošteno propuho vjetar
Tajne misli piše crnim markerom na crni blok
Svakoga dana sve više čuje tuđi krvni tok
Prvi bok ženskom biću reko susjedi
Kada su se usred ničeg na stubištu susreli
Puls je bio 200, zucne: divno mjesto;
Posramljen imenom: ja sam susjed Ionesco
A srce ko da mu je dio nesto, zrno u njenom
Oku ga zabljesnulo. Ovo je tkivo pljesnjivo
Pomisli, al je znao da tragična vijest ponos gasi
Pa klone sasvim i proglasi: bolesna si
Ispostavilo se da mu sumnja drži vodu
Otrovna zrna tumora ju sve do srži bodu
Otišla je malo nakon toga, zvao ju je Kratkonoga
Od naroda lakomoga proglašen je znakom boga!
Kronično iziritiran, shvaća da je
Zbog dvoličnosti limitiran
Licemjerna okolina ga steže u bokovima
Dok on ima samo zrno snage u tim okovima
Poput patologa kroz kameno staklo groba
Gleda kako Kratkonoga prema mraku hoda
I ko da ga doziva plavo-siva boja oka
Broji do kad može ostat, proteklo je pola roka
Svjestan da je majka Sudba besramna
Pjesma ga trgne i tad je svaka sumnja nestala
Mjesto mu je dolje s njom, prestaje sa svojim snom
U svijetu bolesnom, bolesni se boje svog
Zrna istine tvore cjelovitu laž
S visine nije važno koju molitvu znaš
Suznih očiju umoči cijev u grlo
Otkoči ju, kroči u grob i ispali zrno