Brate mili, izgleda da sam umro

Nikad nisam brijo da će bit ovako čudno

Osjećam se budno, al gledam svoje truplo

Izgleda da se moram pomirit s ovakvom sudbom

Nisam reko mami bok, ko da sam brijo da će mi vaš

Dragi bog dati rok da pozdravim bliske

Prije nego se stisnem u stari grob

U lijesu pored tatinog il na nekom novom mjestu

Pričam vam o dvije smrti ko Mattia Pascal il Oliver

Al samo prva od te dvije boli me

Jer druga je uzela samo tijelo

Kobni desert kom je prethodilo glavno jelo

Ljudi znaju bit bezobzirni

I to te ubije kad misliš da si nedodirljiv

A ovo biće je jedno od divnijih

Za nju ni najljepši pridjevi nisu dovoljno iznimni

I nije da sam sklon relativiziranju

Al svaka lijepa riječ relativizira nju

I sada znate tko me prvi ubio

Pričo sam sa sudbinom i smijala se podrugljivo

A druga smrt je bila gruba

Al nježnija od prve jer prva je bila ljubav

Prva je bila tuga, druga je bila sudar

Vozila je druga jer prva je pila čuda, a druga je bila luda

I ne znam jel kriva doza il pogrešna dijagnoza

Al prizor je zbilja grozan

Proliven mozak, prosuo sam pamet

Izvan vozila jer koza je vozila usred poziva

Danas jesi, sutra nisi, sutra nisam

Na ručku ni na večeri jer sam presto disat

I za kraj umjesto bisa

Vidim dvjesto lica u odjecima ženskog vriska