Panonsko More

By Juice

On Hiphopium 3

Thumbnail

Moram da ostanem fokusiran, da čekam svoj trenutak

Tu je prva svetlost dana, sve dok ne zaraste pupak

Da se rodim još jednom, da čujem roditeljski glas

Da po sluhu raspoznajem, premlad da se pokajem

Samo deca su čista, nikom ne duguju ništa

Oko duboko k’o okean, zanica iskreno blista

I svaki ton svira mi ta stara violina

Obraz mi je prljav od kurvinskih karmina

Duša oprana k’o krpa preko milion puta

Vreme ode u bezbroj tradicionalnih rupa

Uvek sit, druge potrebe me pokreću

Znam da još mnogo ima, muški podneću

Daleko od svih, žudim za nečijim društvom

Dotle, samokontrola – jedini uslov

Oko mene je sablast, srce gleda ovu pustoš

Štakori u zaklonu drže moju budnost

Ne zanima me više prošlost, nervi napadaju sistem

Tiho u meni plamte uspomene iste

Na čulo dodira, mirisa, bol u kapcima konstantan

Hodnici u mom srcu čine zamak impozantan

Sa verom u Boga, ja se rođenju nadam

Da se vratim među ljude i svojom imperijom vladam

Za to još nisam kadar iako sam skriveni vladar

U mornim snovima sve vidim – šakali žele da stradam

Grad je napušten, u haosu, stanovnici su u strahu

Za svoje porodice, stepenice, mostovi u prahu

Borba za kiseonik, za prebivalište, svetlost

Na planeti ovoj nije sigurno nijedno mesto

Slana voda na ušću odnela je reke

Imuni smo na sve – ne postoje apoteke

Sisari krstari i čekaju da neko upadne

Uzalud, jer niko nema snage ni da ustane

Sanjam grad u kom sam živeo, u kom sam svašta video

Mrežu, u kojoj ležim, je moj mali mozak ispleo

Gde idemo Stani uz mene, dok prođu horde

Ljudski mozak je opasniji od svake bombe

Skloništa, katakombe, bliži nam se dan sudnji

Sledbenici širom sveta koračaju ka toj tvrdnji

Radoznalost je stvar koja je uvek bila varnica

Ja sam voz srebrnog grada kom je raj poslednja stanica

Kolovođa kompozicije poezije današnjice

Gospodarima ceremonije na kraju delim umrlice

Pokorio sam mnoge, dao im razlog da se razviju

Upozorio sam sve odavno da ovaj rat ne načinju

Da neću biti milostiv, da kosiću ih sve pred sobom

Da ću svakog neposlušnog podčiniti, napraviti ga svojim robom

Od krvi i mesa ostajaće samo kosti

Sindrom kanibala – napad na moj plan je neoprostiv

Prvi sat u Moskvi prikazao je moju podsvest

Više nisam hipohonder, da umišljam da imam bolest

Držim distancu, kao vatra, topim, spaljujem k’o lava

Strogo precizan – mehanizam nosi moja glava

Plod porodičnog stabla sklapa dva organizma

Na izviđačnici stojim, kulja gigantska harizma

Na glavi je perjanica, ovakav stih se pamti

Juice je poglavica, oko mene indijanci

Vraćam se na odredišta, obilazim plantaže

Da počupam korov, počistim, da nema sabotaže

Zarad remek dela, pritisak će biti prevelik

Jer moje postojanje, moje ime, i moj lik

Juice Hiphopium – misterija večna

Svaka moja misao je moja nova pesma

Poput bljeska – pojavim se, nestanem

Zvezde nikad ne padaju, već se samo presele

Nek’ se ne vesele prerano, jer flow je original

Videćemo se kad na stazi pročitamo final